Prigodna pjesma za Tripundan

Prigodna pjesma za Tripundan

Ljubav bratska nas je stekla

u Slavjanski ovaj Dom,

da u spoju bratskih srca

poslužimo rodu svom.

Nam je Srbin, nam je Hrvat

Ista krvca, isti soj,

nam Bugarin i Slovenac

ko najdraži sebi svoj.

Tkogod nosi slavsko ime,

on je nama prisni drug,

tko li nam je i prijatelj

primamo ga u svoj krug.

Tu zastavu ističemo,

da je vidi cio svijet

za nju ćemo boriti se

za nju živjet, za nju mrijet.

Ma što rekli sebičnjaci,

to ne može dirnut nas,

pred načelom uzajamstva

zamuknuti mora glas.

Prosto svakom neka misli

kaga njegov uči um,

prosto svakom neka bira,

najručniji sebi put.

Mi imamo jednu stazu

mi imamo jedan smjer,

neslogu svih smatramo

ka najgrublju pakla kćer.

Mi nikoga ne pitamo

ni za vjeru ni za krst,

nit u  savjest budi čiju

zavlacimo zlobni prst.

Već bratimskoj zajednici

prinosimo miris, kad,

i Slavjanstvu žrtvujemo

um i srce, znoj i rad.

Slavjanstvo je naša misao,

u Slavjanstva naš je spas,

tko nas drži na zloj stazi,

nek prokune odmah nas.

Nek gomilu na nas zaspe

tko nam može otet žar,

s kojom smo obuzeti

za narodnu našu stvar.

Ljubavlju se medjusobnom

tek narodu služi svom

a bujnije tko da diše

tom ljubavlju ka naš “Dom “.

U Kotoru se običaje sada završiti Tripundanske svečanosti sa svečanom akademijom u kafani “Dojmi”. Tako je i prije bilo; u drugoj polovici prošloga vijeka tripundanske svečanosti su se završavale sa svečanom akademijom u Slavjanskom Domu , kulturnom centrumu grada Kotora, kojega su članovi jednako bili i Srbi i Hrvati. Za takove akademije običavao je poznati pjesnik pop Jovo Sundečić, pravoslavni svećenik, ispjevati prigodne pjesme rodoljubne, a religijozne u čast Sv. Tripama. Jednu takovu iznosim ovdje našoj mladjoj generaciji na uvid, da vide, kako su prije, a i sada mislilii misle ozbiljni ljudi i iskreni domorodci u Boki Kotorskoj.

U Zagrebu, pred Tripundan 1941 g.

“Glas Boke”  broj 407