Prijateljska
suza nad grobom dvojice čuvenijeh Dubrovčana
kneza NIKA velikoga PUCIĆA
i
popa GJURA PULIĆA. –
Kani opet suzo moja!
Dosta puta kanula si:
Dosta puta na grob hladni
Prijateljski panula si....
Panula si gorka, vrela,
Na svete mi one grude,
Da mi
spomen prijateljim
Oviječen
s tobom bude. –
I sad pani, - od gorke mi
Čemerike još gorčija;
I sad pani, - od plamteće
Žive vatre još vrelija !...
Pani na dva groba draga
Tek od skora rastvorena,
U koja su dva mi mila
Prijatelja oborena:
Ah! veliki Niko Pucić!
Uzvišeni um onaki;
‘Naka duša blagorodna,
Koju štoval čovjek svaki;
Dubrovačkog plemstva uzor:
Pun uzgoja, pun značaja,
Pun ljubavi naspram svoga
Draga, zlatna zavičaja!...
I sveštenik Pulić Gjuro:
Ona svijest tr’jezna, vedra;
Ono srce živo, plamno;
Ona pamet bujna, jedra!
Borac hrabar na poprištu
Za narodna sveta prava;
U prosvjete svetilištu:
Veleumna dična glava !...
Vaj, udesu!... nijesi li
Sit
pokorom Dubrovnika:
Tog
Slovenskog Elikona
Tog
vilinskog miljenika!
Neg mu trgaš nemilice,
Od vremena tu nedavna:
Sve za boljim boljeg muža,
Da ih zoblje raka tavna?...
Iza
trešnje on je nika’:
L’jep, ka’
feniks posred vatre:
Francuz
ga je oborio:
Al’ ne
moga’ da ga zatre;
Pod
vlašću ga N’jemac drži;
Ali u
njem ipak tinja
Žarka
iskra domorodna,
Što mu neda da izlinja ....
Ama, kobi! – ti mu moreć
Take sinke odabrane:
Posred srca zadaješ mu
Smrtonosne
grdne rane;
Te će
ostat sirak goli,
Da s’ u viru suza guši,
Da ne mogne ničim više
Odlanut mu sjetnoj duši. –
Pani suzo, pomiješaj se
Sa suzama sveg mi roda
I uzigji kao tamjan
Na podnožje pred Gospoda:
Moli Višnjeg, blag da bude
Ovim divnim muževima,
Ovjenčanim već ovamo
Neveocim lovorima:
Neka oni i u raju
Onde stanu, - gdje svi ini
Stoje umom zorni dusi,
Zračeći se po vrlini....
Neka stanu, - i blaženstvom
Vječnog Boga nek se slade;
A ti sa mnom, Dubrovniče.
Rogjeni im b’jeli grade:
Hrani njihov spomen dični,
Ka’ amanet dragocjeni:
Da nam vazda oni žive
U preslatkoj uspomedi ;
Da nam žive, - i nas hrabre
Postojanoj u vrlini,
U podvigu umna rada
U ljubavi k domovini !
Sundečić
1883.
