Car Mehmed
i
Skenderbegova sablja
(Narodna legjenda)
Čudni glasi dopadnuli
Mehmed caru silenu,
Kako junak Skender-beže
Ima sablju vilenu,
Kojom konja i konjika
Jednim mahom pres'jeca,
I po cijo lakat tvrde
Još zemljice ras'jeca. –
Sultan željom usplamtio
Da tu sablju pribavi,
Da se i on ko delija
Njom u sv'jetu proslavi.
Knjigu piše Skender-begu
I l'jepo ga pozdravi,
Moleć bana da mu svoju
Čudo-sablju otpravi.
Ban milostiv, sablju šalje
Da padiši ugodi:
Tamo - neka krunom slave
Ona i njem’ urodi!
Kad Mehmedu sablja stigla,
Gladi bradu veseo;
Odmah britku pripasao,
B'jesna hata usjeo :
Pa naredi hitrim momcim
Da s’ na konja posjede
Jedan crni rob nevoljni,
I pred njega izvede. –
Momci brzo poslušali,
Brže bili gotovi,
Saletili sinjeg roba
Ko divljiji skotovi.
Kad rob stao na biljegu,
Car po hatu polego,
S daleka se zaigrao,
Britku ćordu potego:
E bi, misliš, i tri roba
Jednim mahom svalio,
Kako bješe zategao
I silno navalio.....
Iza svijeh naramnica
Sto ga snaga podn’jela,
Ošinuo kukavnika,
Nesreća ga odn'jela! –
No gle čuda - divna čuda!
Tko bi s’ tome nadao ?....
Jedva care nješto rane
Bješe robu zadao. –
Rasrdi se poput guje,
Pa u saraj odleti;
Viče divit i hartiju,
Kano sišo s pameti.
Na koljenu knjigu mrži:
“Aramio Skendere,
Od tebe se n’jesam nado -
Take ljute nevjere!
Poslo si mi drugu sablju,
Koja ničem nevalja;
Vraćam ti je-e Bog dao;
Da ti obraz okalja ! –“
Kad na ruke Skender-begu
Sitna knjiga dopala,
Ne bješe ga zar još nigda
Bolja volja spopala.
Brci mu se osmjehuju,
Za uvrjedu nemari;
Neg Mehmedu otpisaje,
Da se junak nejari:
Čestit care! n'jesam krivac
Obraza mi mojega!
Ti tek njesi posjekao
S nevaljastva svojega.
Ako sam ti i poslao
- Od pojasa ćordicu,
Lje, Boga mi! neposlah ti
Uz nju moju desnicu....
Vjeruj meni, moj devlete,
Sablja slabo pomaže,
Kad u mišci nije snage
Da junaštvo pokaže, - “
Na Cetinju na Blagovijesti 1866.
Нема коментара:
Постави коментар