Slovenki

Slovenki

Zar mi Višnji nije

Dao velik dar;

Zar ulio nije

U srce mi žar:

Darovô mi pjesmu,

Darovô mi let,

Da moj bude cio

Vasioni sv'jet? ...

Al’ pod stara ljeta

Klonuo bih ja,

Da mi tebe, Slavko,

On ne bude da

Svojom rajskom dušom

Da me krjepiš ti,

Da me opet čarni

Zavitljaju snî,

Da zasanjam ljubav

I njezinu slast,

Da bez pjesme u grob

Ne uzmoram pàst:

No da m’ lira zvekne

Ka’ slavuljev glas,

Što proljećem novim

Očarava nas. –

O, Slovenko, ti mi

Uli život taj,

Pomladi me s'jeda;

Ama sve – za kaj?!...

Neću t’odgovarat;  

Pitaj svoju grud:

Sta je pjesnik? ... sama

Ti izreci sûd ....

Mogila mu zjaje;

A on pjeva ,,hoj! ...”

Pjeva: – jer ga uzor

Obajava tvoj. –

Hvala t’... kad si bila

Kadra javor suh

Ti, – kao po čudu –

Dozvati u duh:

Da izbije iz njeg

Još gdjekoji list,

Pomlagjen kô zora,

Zelen, svjež i čist;

I da slaveć tvoje

Vele duše kras:

Još mu Leljo čuje

Ljubavnički glas. -

Hvala tebi, hvala,

Vilo srca mog:

Tebe mi je s neba

Sâm darovô Bog!..

Ti si uzor, – ti si

Svih vrlina cv'jet:

Samo čista srca

Nadživljuju sv'jet. -

Nevenku mi rano

Uze nebo, vaj!...

Al mi vrnu s tobom

Moj izgubljen raj.

U avgustu 1896.

J. Sundečić

“Dubrovnik”  1897